Mine ugrožavaju više od pola miliona stanovnika BiH

Toplomjer - kratka povijest

Liječnici antičkog doba nisu mogli mjeriti temperaturu bolesnicima, pa su im da bi znali imaju li vrućicu, pipali čelo. Medicina je tisućljećima bila bez toplomjera. Prvi koji je uporabio mjerač temperature bio je liječnik iz Kopra, Santorio Santorio (1561.-1636.), prijatelj Galilea Galileija. Njegov izum sastojao se od staklene cijevi ispunjene obojenom vodom. Razina vode podizala se kada je bolesnik u vrućici disao s ustima prislonjenim na otvor cijevi. Rezultati međutim nisu bili zadovoljavajući: u najboljem slučaju, razina vode se penjala kad je bolesnik imao konjsku vrućicu. Naprava nije imala bolju sudbinu ni kad su učenici Galilea Galileija, čineći pokuse s toplinom, zamijenili obojenu vodu s živom, zatvorili cijevčicu i podijelili je na stupnjeve. Godine 1660. profesor Carlo Renaldini, koji je predavao matematiku na sveučilištu u Pisi, ustanovio je precizniji način za podjelu toplomjera na stupnjeve. Kao polaznu točku odabrao je temperaturu na kojoj se topi led (0), a kao konačnu onu na kojoj voda vrije (100). Prostor između 0 i 100 podijelio je na sto jednakih dijelova , tzv. "centrigalnih" stupnjeva. Renaldinijeva metoda ostala je nepoznata sve do 1742.godine kada ju je preuzeo Anders Celsius (1701.-1744.). Otada se centrigradni toplomjer vezuje uz ime Celsiusa, a stupnjevi se označavaju velikim slovom C. Osim temperature bolesnih mogla se mjeriti i temperatura vode i samog zraka.


Comments