Kako sam postao beskućnik

Kako sam postao beskućnik, čovjek bez adrese, obitelji i mirnog kutka gdje bih mogao dočekati svoj kraj? 

Čovjek bez ljudskog dostojanstva osuđen na samilost ljudi dobra srca, ili prezir i osudu onakvih zbog kojih sam se našao na ulici bez krova nad glavom, često si postavljam pitanja lutajući gradskim ulicama. Stojeći u redu pred javnom kuhinjom među

gomilom istih takvih nesretnika, pada mi na pamet ona poznata židovska kletva: “Dao ti

Bog imati pa neimati!” jer, slušajući njihove životne priče, dolazim do zaključka da nas je

većina takvih, koji smo imali sve, a sad nemamo ništa i to udjelom vlastite krivice.

Mene je na ulicu dovela moja lakovjernost i nerazboritost; žena kojoj sam vjerovao da me

voli koliko i ja nju, ispunjavao sam joj svaku želju pa i onu koja me dovela do propasti.

Razmišljajući o svom proteklom životu, tražim ključne trenutke svojih pogrešaka kada

sam ih svjesno činio samo zato da ispunim želje voljenih. Moja sjećanja tako pojure u

dane bezbrižne mladosti, u ono, najsretnije dačko doba.

Otac je na posao uzeo i Jakova

I danas se sjećam završetka osnovne škole, kad sam povjerovao da će moj život teći

poput mirne rijeke ako poslušam svoje roditelje, umjesto da sam izabrao svoj vlastiti put.

– Sine, ne moraš razmišljati u koju ćeš se školu upisati jer ćeš na obiteljski posao, a za

urarski zanat nema navale. Završit ćeš zanat, oženiti se i živjeti mirno kao što živimo nas

dvoje, tvoja majka i ja – govorio mi je otac Matko kad sam donio kući svjedodžbu osmog

razreda.

– Ali oče, mene privlači posao van kuće. Ne mogu zamisliti sebe kao urara koji satima

sjedi čačkajući po mehanizmu nekog sata. Ja želim biti agronom, drugovati s prirodom,

uzgajati voće, povrće, sijati i kositi žito …

– A tko će mene naslijediti u našoj urarskoj radnji koju sam ja naslijedio od tvog djeda?

Obiteljska se tradicija mora poštovati, a nitko tebi ne zabranjuje maštanje o agronomiji i

žitnim poljima. Osim toga, za četiri godine bit ćeš mi desna ruka u poslu jer mi vid naglo

slabi – ostao je otac pri svome, a ja se nisam pobunio zbog svoje popustljive naravi.

Urarska radnja mog oca nalazila se u prizemlju naše obiteljske kuće u nevelikom

provincijskom gradu gdje ljudi još uvijek cijene svoju imovinu i donose na popravak stare

satove pa mu je posao dobro išao, ali je novo vrijeme donijelo probleme kad su se

masovno počeli koristiti baterijski satovi. Posla je bivalo sve manje pa da bi se prilagodio

tom novom vremenu, otac je morao proširiti posao na popravak radio-aparata, a potom i

televizora, tim prije što u našem mjestu takve radnje nije bilo. Uzeo je izučenog

elektrotehničara, mladog pomoćnika Jakova koji se razumio i u kompjutore. Uz njega sam

i ja učio tom poslu i zavolio ga. Uskoro smo se počeli baviti i trgovinom satova i nakita.

Nije mi bilo teško stalno raditi

Zaposlili smo i prodavačicu, simpatičnu djevojku, elokventnu i neumornu u motiviranju

kupaca, kao stvorenu za trgovkinju. Tamnooka južnjakinja Venka, čiji su roditelji doselili u

naš grad, uskoro je zarobila moje srce. Zaljubljen do ušiju, nisam primjećivao da je

sklona i mladom očevom pomoćniku Jakovu. Kad sam je zaprosio, pristala je na udaju,

mada nije pokazivala oduševljenje s kakvim sam ja bio obuzet od sreće što se ženim

voljenom djevojkom. S vremenom je posao jenjavao pa je i zarada bila sve manja, te je

očev pomoćnik Jakov odlučio potražiti sreću u inozemstvu. Lijepo smo se rastali jer je

jednima i drugima odgovaralo takvo rješenje s obzirom na smanjeni obim poslova i sve

veću krizu u zemlji tih osamdesetih godina. Kad je Venka čekala porođaj, meni nije bilo

teško raditi i po čitave dane, a kad mi je rođen sin Ivan, započeo sam sa stambenom

štednjom u želji da mu jednog dana kupimo stan u glavnom gradu.

– Bude li zainteresiran za učenje, omogućit ćemo mu da stekne fakultetsko obrazovanje

– rekao sam, obrazlažući svoje motive za otvaranje stambene štednje čime moj otac nije

bio oduševljen.

– Znam ja sine, da će iza nas sve ovo nestati. Kuća je već stara i potrebno bi je bilo

renovirati, a obrtnički poslovi pa i male trgovine kao što je naša, jednostavno će propasti,

tim prije što neće imati tko nastaviti obiteljsku tradiciju – vizionarski je predviđao moj otac.

– Upravo sam htjela predložiti da najprije obnovimo kupaonicu. Ima predivnih talijanskih

pločica, modernih kada, a mogli bismo ugraditi i bide …

– Ništa nećemo mijenjati dok sam ja živa – javila se mama Ana, pitajući snahu što bi to

ona ugradila.

– Naravno da nemate pojma što je bide kad ste mentalno još uvijek u prošlom stoljeću,

baka Ana! – zajedljivo je rekla Venka, nezadovoljna što je naša kuća stara, kao što je

uostalom većina kuća u samom centru grada.

– Kad si se udavala za mog Joška, onda ti nije ništa smetalo uzvratila je mama pa je na

pomolu bila uobičajena prepirka svekrve i snahe koju je otac odrešito zaustavio.

– Nas dvoje nećemo još dugo pa kad ostanete sami, radite što vas je volja, a za svađu u

ovoj kući nema mjesta ni potrebe – podržao je mišljenje svoje supruge. Venka se

posvetila odgoju našeg djeteta i sve rjeđe ulazila u trgovinu kao da je izgubila volju za

svoj posao.

Osjećam se kao ptica u krletki

Iz godine u godinu naši su bračni odnosi bivali sve ravnodušniji kao da se nikad nismo ni

voljeli pa se nisam previše čudio kad je jednog dana spakirala kovčeg i otputovala u

Švicarsku gdje je živio Jakov.

– Podnijela sam zahtjev za rastavu pa ako mi sudski pripadne Ivan, povest ću ga sa

sobom, a za sada ima tko o njemu brinuti. Baka Ana mi je ionako stalno prigovarala da se

premalo druži sa svojim unukom pa će sad imati priliku …

– Ali, zašto, Venka? Jesam li te nečim povrijedio da me možeš tako jednostavno...

napustiti? – pitao sam u svom očajanju, jer sam svoju suprugu iskreno volio. Možda joj to

nisam znao iskazivati riječima, ali sam svojim postupcima uvijek bio pažljiv prema njoj.

Nikad nisam zaboravljao obljetnicu našeg vjenčanja, rođendane pa i ostale sam prigode

koristio da joj kupim prigodni dar, izvedem je na večeru ili putovanje. Upravo smo te

godine namjeravali za desetogodišnjicu braka otputovati u Rim, što bismo i učinili da nije

započeo rat.

– Nisam samo ja u pitanju. Tu je i naše dijete i njegova budućnost, a moji su roditelji blizu

kraja. Zar ne možemo razgovorom riješiti probleme koji te, očito, tište!? – pokušavao sam

je na sve načine odvratiti od njene namjere, ali uzaludno.

– Razgovor nam neće pomoći, Joško! Problem je u mojim emocijama … Kako da ti

kažem? Osjećam se kao ptica u krletki i ako ne poletim, puknut ću. Jedino te molim da

mojim roditeljima ništa ne govoriš dok ne otputujem. Ako me doista voliš, pustit ćeš me

da odem čovjeku bez koga ne mogu dalje živjeti.

Je li taj čovjek Jakov? Reci mi istinu pa će mi biti lakše shvatiti tvoj postupak.

Samo je klimnula glavom kao potvrdu, jer za šire objašnjavanje nije postojala potreba.

Umjesto grubih riječi, ili čak pljuske kakvu bi joj opalio drugi muškarac na mom mjestu, u

meni je njena uznemirenost izazvala sućut pa sam bio pažljiv kao prema bolesniku.

– Samo te jedno molim, Venka! Nemoj mi uzeti Ivana. To ne bih mogao preživjeti – rekao

sam, poželjevši joj sreću na odlasku.

U tim delikatnim trenucima ponašao sam se u skladu svoje popustljive naravi koja me i

dovela na ulicu, zaključio sam nakon daljnjeg redanja događaja koji su u mislima

promicali pred mojim očima poput epizoda u već gledanom filmu.

Najteži dani u mom životu

Zanesen mladom ženom, zaboravio si na svog sina koji se potuca po tuđim nekomfornim

stanovima, a to je za svaku osudu – izrekao je Ivan na odlasku, ljutit kakvog ne pamtim.

Te je godine mjesec studeni opravdao svoje ime. Kiša nošena hladnim sjevercem nije

danima prestajala pa su u pogonu bili svi mogući načini grijanja, pa i one pokretne peći s

plinskim bocama od kakvih su već mnogi ljudi stradali, neki čak i smrtno, pročitao sam tih

dana u novinama. Jedna od takvih neispravnih peći je i mene zavila u crno. Tog kobnog

petka, posljednjeg u studenom, bio je izuzetno hladan dan kad mi je stigla strašna vijest

da je moj sin umro od trovanja plinom.

– Tek si zakoračio u život nakon mukotrpnog studiranja, a sad te više nema! Zašto si mu

oduzeo život, nepravedni Bože? – zavapio sam skrhan bolom, opterećen grižnjom

savjesti da za tu smrt snosim i ja dio krivice. Bili su to najteži dani u mom životu. Više me

nije zanimala prodaja kuće ni kupovina stana. Danima sam tupo zurio kroz prozor,

suočen sa spoznajom u čemu sam pogriješio zbog svoje naivne dobrohotnosti kad me

Mirna uspjela obrlatiti lažima o svojim dubokim osjećajima prema meni, čovjeku uz kojeg

želi ostarjeti, ali se i osjećati sigurnom u svakom pogledu. Gdje je sad kad mi je

najpotrebnija, postavljao sam pitanja zidovima prazne kuće kojom sam osamljen poput

duha tumarao bez cilja, odlazio u očevu radnju u kojoj su uspomene na roditelje i mog

Ivana postale žive slike života u kojem smo se radovali svakom novom danu.