Ljetna ljubav zaborava nema

Da život piše neobične životne priče, ja sam se uvjerila na osobnom iskustvu. Sa svojih
dvadeset i osam godina mislila sam da me nikada neće pogoditi Amorova strelica, ali
sam se prevarila. Nije da ja nisam imala svojih ljubavi koje su većim dijelom završavale
raskidom bez imalo pompe, ali sam neprestano bila u potrazi za nečim što je bilo samo u
mojim snovima. Ja sam imala svoj cilj, a to što me drugi nisu shvaćali, to je već bio njihov
problem. Sve dok nisu zadirali u moj život, to mi nije smetalo. Za neke sam već bila ‘stara
cura’, ali mene to nije nimalo pogađalo. Ja sam imala lijep život, iako moja majka nije
smatrala da sam u pravu.
– U tvojim sam godinama imala dvoje djece koja nisu bila baš ni mala – kao da me je
požurivala u želji za unucima, ali meni se nije upropaštavao život zbog nečega što su bile
samo njezine želje, ali ne i moje, barem ne pod svaku cijenu.
Pa… – nisam znala što da joj odgovorim, a nije mi se dalo po tko zna koji put prepirati s
njome.
Njeno mi je nastojanje bilo smiješno. Valjda se bojala da ja ne ostanem sama i da ne
ostane bez unuka. Zato je u svakoj prilici koja bi joj se ukazala napominjala da ona voli
djecu i da su djeca najvažniji smisao života.
– Neću se udavati dok ne naiđe pravi – rekla sam joj po tko zna koji put tu rečenicu.
– S obzirom koliko si izbirljiva, taj pravi nikada neće ni naići. Znam ja što je tebi na
pameti. Današnje žene samo pričaju o emancipaciji, o samostalnosti, a želja za
neovisnošću tjera vas na kolosijek koji remeti tradiciju koja je vjekovima vladala. A što
meni nedostaje? Ja sam bila samo majka, supruga i domaćica, i nikada se nisam
pokajala zbog toga – njezina želja da me uda prelazila je sve granice moje strpljivosti.
– Ma daj, majko, pa ima vremena! – rekla sam ljutito. Moj biološki sat ne otkucava
posljednje minute. Do toga će proći još godine, a meni se i ne žuri. Ovako mi je prelijepo
pokušala sam je uvjeriti, ali mi ona nije nimalo vjerovala. – Moram na posao. Dolazi grupa
turista iz Italije i ja ih moram dočekati u trajektnoj luci – pogledala sam na sat i veselo
poskočila.
Uvijek sam bila u žurbi
Iako sam imala još više od jednog sata do njihovog dolaska, ja sam to preuveličala.
Dosta mi je bilo njenih prodika. Željela sam u miru popiti kavu i odmoriti mozak koji je u
posljednje vrijeme radio punim kapacitetom. Za posao turističkog vodiča ljeto je bilo
vrijeme kada se radilo punom parom i kada se na odmor nije ni mislilo.
– Lena! – majka me je upozorila.
Nije voljela moju žurbu. Za nju je život bio mirna luka, a u mojoj su bili sami valovi.
Posjedovala sam nemiran duh kojeg nisam naslijedila ni od oca, ali od majke ni u ludilu...
Ja sam bila njena čista suprotnost i to mi je uvijek naglašavala. Govorila je da bi više
sličnosti s njom imala da me je nosila u torbi devet mjeseci, a ne u svojoj utrobi. Ta mi je
usporedba bila smiješna, ali sam ja i sama znala da je istinita.
– Žurim rekla sam veselo i za samo nekoliko trenutaka izišla sam iz kuće u kojoj sam
stanovala i za koju sam bila posebno vezana.
Stanovali smo u predgrađu Splita i zato mi je automobil bio neophodan, a i obožavala
sam vožnju. Ona mi je davala osjećaj slobode, a usto sam bila i luda za autima. Kad sam
došla u centar, imala sam problema da nađem parkirno mjesto. To je u ovom gradu bilo
skoro nemoguće. Sve više sam se udaljavala od centra, a vrijeme je teklo kao da je na
mlazni pogon. Ništa od mojeg ispijanja kave u miru, pomislila sam u sebi. I baš kada sam
namjeravala odustati, ukazalo mi se jedno slobodno mjesto. Odahnula sam. Dvadeset
minuta mi je preostalo.
Voljela sam posao vezan uz ljude
Uzela sam torbicu i izjurila kao da me nešto tjera. Kad sam došla u luku, ipak sam jela i
naručila kavu. Desetak minuta će biti dovoljno da je ispijem, a i preko razglasa ću čuti
kada brod stigne, znala sam. Opustila sam se uživajući u vrevi koja je vladala oko mene.
Činilo mi se da život počinje i završava ovdje. Ovo je bio naprosto nevjerojatno. Toliko
ljudi na jednom mjestu, a tu se čovjek osjeća i najusamljeniji. Kad sam malo bolje
promotrila lica koja su me okruživala, imala sam osjećaj kao da su se ovdje spojile sve
narodnosti. Čuli su se glasovi na raznim jezicima i bilo je gotovo nevjerojatno s koliko
užitka sam promatrala svu tu gužvu. Inače, moj tajni hobi je bio promatranje lica ljudi. To
je bio užitak koji je bio neponovljiv. Toliko pojedinaca, a niti jedno lice nije bilo isto.
Svatko je imao nekakve karakteristike koje su ga činile jedinstvenim, a bilo je tu svega i
svačega.
Gotovo da sam i zaboravila zbog čega sam ovdje. Toliko sam se uživjela u promatranje,
da sam potpuno izgubila pojam o vremenu. Razglas je najavio dolazak broda iz Ancone.
Ustala sam i dočekala svoju grupu gostiju. Osjećala sam malenu nervozu, a tako je bilo
svaki put kada je dolazila nova grupa. Ja još nikada nisam imala problema s njima, ali se
znalo dogoditi da bude i pokoja neugodnost. Voljela sam ovaj posao. Sve što je bilo
vezano za ljude, za mene je predstavljalo izazov. Upravo zbog toga sam i izabrala ovo
zanimanje. Tu sam pronašla sebe i ono što me je potpuno ispunjavalo. Tečno sam
govorila tri jezika: talijanski, engleski i njemački, a moj je otac uvijek govorio da vrijedimo
onoliko koliko jezika govorimo. Na moju sreću, doista sam imala talenta za njih. S
lakoćom sam učila, a i voljela sam upoznavati ljude različitih kultura i vjera. Ovo je bio
idealan posao po mom ukusu.
Kad se moja grupa iskrcala, odmah sam ih izdvojila i smjestila u autobus koji je bio
rezerviran samo za njih. Smještaj im je bio osiguran, a i ja sam im bila na raspolaganju.
Dobro sam promotrila tu grupu od petnaestak ljudi. Bila su tu razna lica. Neka su ostavila
dojam na mene, a neka su bila potpuno bezlična bez imalo osjećaja na licu. Užasavala
sam se takvih osoba. Jedno lice mi je posebno privuklo pažnju. Bio je to mladić od nekih
trideset i pet godina, s očima koje su bile zelenije od jesenje otave.
Zašto mi je srce od njega zadrhtalo?
Kosa mu je bila crna kao ugljen, a put tamna u tolikoj mjeri da sam imala osjećaj kao da
je cijelo dosadašnje vrijeme provodio na plaži. Pogledi su nam se susreli. Vidjela sam
iznenađenje u njegovom pogledu i to mi je podiglo samopouzdanje. Nešto je strujalo
između nas, nešto što je bilo skoro pa opipljivo. Nisam mogla odvojiti pogled od njega.
Prijatna jeza prostrujala mi je tijelom. Moja reakcija na njegovo prisustvo bila je prosto
nevjerojatna. To je bio prvi put da sam takvo nešto osjetila. Potpuno sam se zbunila, a to
mi nimalo nije bilo svojstveno. Skrenula sam pogled, iako sam u to morala uložiti silan
trud. Poželjela sam im dobrodošlicu i nastavila odgovarati na postavljena pitanja. Svi su
me nešto zapitkivali. Svi osim njega. Nisam mu još uspjela čuti glas, a toliko me je
zanimala njegova boja i intonacija.
Kada su se smjestili, odahnula sam. Sišla sam u salon i sjela. Naručila sam sok,
pokušavajući razbistriti misli koje su bile u potpunom kaosu. Ništa mi nije bilo jasno. Ako
su ovi osjećaji samo nagovještaj ljubavi koju žena može osjetiti prema jednom muškarcu,
onda sam doista propuštala nešto predivno. Ali, ljubav ne ide na silu. Ona se dogodi ili ne
dogodi. Nije mi bilo ni na kraj pameti da se udam samo zato da zadovoljim nekakvu
formu. Ja sam željela biti sretna, a to sam mogla samo uz biće koje bih voljela tolikom
snagom da mi pomisao da provedem ostatak života s njim ne izazove nikakvu sumnju.
Vjerovala sam u ljubav, ali sam ponekad i sumnjala u njezino postojanje. Nakon susreta s
neznancem, činilo mi se da sam ipak ja bila ta koja je u pravu. Zašto je moje srce
zadrhtalo u njegovoj blizini? Ovaj grad je bio pun lijepih momaka, ali ljepota kod mene
nije bila presudna. Ja sam voljela skinuti prvi sloj duše i zaviriti u nju. Ona je bila ta koja
me je uvijek fascinirala. Vanjska ljepota je samo privremena, i ona nestaje nagrižena
vremenom.
Ona unutarnja ostaje cijelu vječnost, a upoznati nju je bilo kao otkrivanje blaga koje je
stoljećima bilo pokopano. Zadubljena u misli nisam ni primijetila da netko stoji pored
mene. Osjetila sam nečiju tihu nazočnost, a kada sam podigla pogled, susrela sam se s
očima koje su bile još ljepše iz neposredne blizine.
Pričali smo kao da se znamo godinama
Njegove su oči bile tako lijepe da su me naprosto ostavile bez daha. Činilo mi se kao da
ponirem u dva planinska izvora vode, a duge trepavice samo su upotpunjavale taj prirodni
sklad koji je bio samo jedan detalj savršenstva koje je stajalo preda mnom.
– Slobodno? – upitao je glasom koji je bio dubok i zvučan, s prikrivenim i pomalo
tajnovitim seksepilom koji nije mogao ostati nezapažen ni u kojem slučaju.
Nisam odgovorila. Nisam mogla. Bila sam toliko zbunjena kao nikada u životu. Klimnula
sam glavom, a ta je moja gesta bila nagrađena prelijepim osmijehom koji je izgledao kao
osmijeh filmske zvijezde.
– Ja sam Harry M. – rekao je i pružio ruku prema meni.
Rekla sam mu svoje ime. Kad su se naši prsti dotaknuli, imala sam osjećaj kao da sam
doživjela strujni udar. Nisam se snalazila u svemu tome. Bilo mi je iskreno žao što će on
steći pogrešan dojam o meni na osnovu ove moje nespretnosti koja je izazvana nečim na
što ja nisam mogla utjecati. Pokušala sam disanjem kontrolirati drhtanje koje je bilo
produkt tog bezazlenog dodira, ali uzalud. Trudila sam se da on to ne primijeti, ali sam
sumnjala da mu je promaknulo. On je bio tako samouvjeren da sam mu zavidjela na
tome. Iz svakog njegovog pokreta izviralo je iskustvo kojim je bez sumnje obilovao. S
obzirom na činjenicu koliko je bio lijep, nije bilo ni čudo.
– Lijepo ime, uostalom, kao i osoba koja ga nosi – odmah mi je udijelio kompliment, što je
bilo tako karakteristično za naciju iz koje je potjecao.
Naručio je piće i za nekoliko miuta bombardirao me je pitanjima o gradu, o povijesti ovog
podneblja, onda je prešao na osobni život. Izveo je to tako znalački da sam ja bila
naprosto oduševljena. Bez usučavanja sam mu sve rekla, barem onoliko koliko sam
smatrala da bi trebao znati.
– A što je s tobom? – upitala sam ga kada mi je vrlo brzo rekao da prijeđemo na ‘ti’.
– Ja sam sasvim običan, uostalom, kao i moj život.
Nisam se složila s tim, jer mi njegove riječi nisu imale logike. Sjedili smo i pričali kao da
se poznajemo godinama. To je bilo uobičajeno za mene jer sam spadala u osobe koje su
bile otvorene i iskrene, ali on je bio na prvi pogled tajnovit, što se kasnije pokazalo kao
neosnovano. Smijala sam se njegovim dosjetkama, a on me je uzdizao do nebesa.
Gotovo da mi je bilo žao kada sam morala poći. Još se nikada nisam tako osjećala.
Osjećaji koji su se probudili u meni pali su na plodno tlo i bujali su iz trenutka u trenutak.
Jedva sam čekala da dođem kući i da u miru razmislim o svemu.
Ostatak dana prošao mi je u takvoj zbrci da sam na kraju bila toliko umorna da sam
počela sanjati o krevetu i tušu. Ali, u mojoj podsvijesti lebdio je lik koji je ostavio na mene
dojam kojeg ću pamtiti dok sam živa. Da sam i htjela, ne bih se upustila u bilo kakvu vezu
s njim. On je ovdje na proputovanju, možda je u potrazi za avanturom, a ja sam trebala
odraditi svoj posao u kojem nisam mogla dozvoliti miješenja zadovoljstva s onim za što
sam plaćena.
Tu večer, kada sam legla na plahte, bila sam toliko umorna da mi san nikako nije dolazio
na oči. Harryjev lik dominirao je mojim mislima, što je bilo jako smiješno. Ponašala sam
se kao da mi je petnaest godina, a ne skoro duplo više. Možda sam samo bila zatečena,
možda nepripremljena na to što se dogadalo, a možda sam od silne želje za ljubavlju
pronašla nešto što ne postoji za njega, ali je za mene bilo veliko poput planine. Njegov
pogled… Bože, sanjala sam otvorenih očiju. Prema njemu sam doista osjetila nešto
posebno. Je li u pitanju ljubav ili samo fizička privlačnost koja je imala nevjerojatnu
snagu? Bio je dovoljan samo jedan bezazlen dodir pa da svaki atom u mojem tijelu osjeti
ono što nikada nije, a kako bih se tek osjećala kada bih bila mnogo prisnija s njim? Bi li to
bila oluja nesmiljenih razmjera ili sam samo umislila nešto što je bilo daleko od stvarnosti...